Sveti Arsenije Kapadokijanac 1840-1924

Sveti Arsenije Kapadokijanac 1840-1924

Rođen je na periferiji Kapadokije 1840

Imao je brata Vlasija, a kasnije se zvao Teodor otac Arsenije.

U ranoj dobi ostali su siročad, prvo od oca, a nešto kasnije od majke. Štitila ih je mamina sestra, u Farasi...

Ali Bog je sačuvao stvari tako da je Teodoros od malih nogu doneo odluku da se zamonaši, nakon značajnog spasa od sigurnog utapanja u potoku Evkasis! Pošto je njegovom spasenju bio prisutan i moralni autor, stariji brat Vlasijev, Gospod ga je poštedeo da bude pogođen, pa je postao veliki kantor vizantijske muzike.

Kako bi nastavio studije u Nigdisu, otišao je u Smirnu. Tamo je dobro naučio grčka slova i crkvena, ali i jermenski i turski, kao i malo francuski! Završivši studije 1866 (26 godina), prošao kroz Farasu i Nigdis, gdje se pozdravio sa svojim tetkama.

Iste godine (1866) pričestio se u manastiru Svete Flavije (Zinzi-Dere) Svetog Preteče. Tamo se ubrzo zamonašio po imenu Arsenije. U to vrijeme, međutim, bili su im potrebni učitelji, pa ga je mitropolit Pajsije II hirotonisao za đakona i poslao u Farasu, da napuštenu djecu uči slovima! Turci su hteli da šest malih grčkih sela bude nepismeno, pa je otac Arsenije, pošto nije bilo drugog učitelja, pristao da žrtvuje svoj usamljeni mir...

U školi nije imao klupe, već kozje kože pa su Turci mislili da uči djecu da se...mole! Drugi put je išao u kapelu Panagije u mjestu Kanči, unutar pećine.

Kada je napunio trideset godina, 1870. godine, rukopoložen je za seniora u Cezareji, u zvanje arhimandrita, i dobio je duhovni blagoslov. Zatim je otišao u Jerusalim na hodočašće i od tada su ga farazi zvali Hatzefendi.

Čuda Svetog Arsenija i molitve

1). Kyriakos Seferidis, čtec oca Arsenija, ispričao je da su doveli Turkalu ženu iz Telelisa okovanu, sa strašnim demonom, koji se zvao Tetevi, što je Hadzefendis pročitao sa Jevanđeljem i istjerao demona iz žene i ona je odmah dobila dobro.

2). Anestis Karautoglou je ispričao da je, kada je došlo do masakra Jermena od strane Turaka, oko tri stotine ljudi došlo u Farasu, sa namjerom da opljačkaju selo i pokolju! Hadzefendis je okupio žene i djecu i otišao u kapelu Panagije i pomolio se. Divlji Turci nisu ulazili u selo, jer kako su rekli, sveti Zlatoust ih nije pustio! Zaista, svetac se pojavi na mostu, ispruži ruke i zaustavi ih.

3). Jednom su doveli Turčina u Hadzefentis, rekao je Vasilios Karopulos, koji je okrenuo glavu udesno i ostao nepomičan! Ovaj Turčin je bio razbojnik i krvožedan. Obišao je mnoge doktore, ali bezuspješno. Hadzefendis mu je, nakon što ga je pročitao i povratio glavu, dao mnoge stroge preporuke za nastavak života. Čak je postavio... pravilo za njega, baš kao i cijela njegova porodica, koja je bila... divlje zvijeri.

4). Prodromos Eznepidis je ispričao da je jednom u selo (Farasa) došlo mnogo Cheta (Divljih Turaka). Bio je predsednik sela, ali i bolestan u krevetu, pa nije mogao da organizuje odbranu... Pa je otišao kod Hadzefentisa i on, da ne bi izgubio vreme, nije to pročitao, već je blagoslovio cerastupi (svećnjak). ) zamotao ga u ruku i rekao: "idi, mladiću, na volju Hristovu i otjeraj Turke od ulaska u naše selo". Predsednik je odmah ozdravio i sa svojom željom okupio je seoske momke i oni su ih oterali bez ijedne povrede!

4). Stela Koglanidu priča da je tridesetogodišnji nijemi Turčin doveden u kuću njenog oca u Farasu, a njen otac ga je doveo kod oca Arsenija. Dok mu je Hadzefendis čitao jevanđelje, nijemi je ozdravio!

Naša vjera nije na prodaju!

Novac za Nikad nije dobio nikakav tretman! Niti ih je uzeo u ruke, kada su davali Hramu za potrebite.

1). Jednom su otišli od Tsachiroudesa do nedavno opsjednute turske nevjeste, vezane lancima, do Hadzefendisa, da je pročitaju. Svetac ih je prihvatio, iako je tog dana bio zatvoren – radio je to dva dana u nedelji – i dao im znak da je odvežu. Kada se oslobodio, jurnuo je na starca, zgrabio ga za jednu nogu i ugrizao!

Dok je držao Jevanđelje, nije ga otvorio, već ju je tri puta nežno kucnuo po glavi i demon je odmah otišao! Žena je počela da plače i da ljubi ugrizenu nogu. Njen otac mu je pao pred noge i molio ga da prihvati sav svoj keš (keš s novcem). Uzmi sve, tvoje je, jer si spasio moje dijete. A pravoslavni sveštenik mu je rekao: „Zadrži svoj novac. Naša vjera nije na prodaju!

2). Jednom mu je Turčin donio dvije bakhtsije (poklon) jer je njegova nerotkinja imala dvoje djece sa blagoslovljenim amajlijama koje joj je poslao Hadjefendis. Tada mu je starac uputio strogu primjedbu sljedećim riječima: "Zar nisi imao siromaha u svom selu?" Šta si me doveo ovde? Da ti kažem aferim (bravo)? Ja ne skupljam bakhcisia"!!!

3). U crkvi je postojao trezor, u kojem su neki ostavljali diskrecioni novac za siromašne. Siromašni su otišli sami i uzeli šta im je trebalo. Plašili su se uzeti više, da ih Bog ne kazni!!! Starac nikada nije uzeo novac u svoje ruke, ne samo da strast srebroljublja ne bi počela njime da vlada - uobičajena pojava u dijelu klera - već prije svega da ne bi pala na pamet ni jednom ni drugom. hrišćani ili turci, da ima sveštenstvo kao profesiju!!!

4). Prinose Crkve, on ne samo da ih nije nosio kući niti davao svojim najbližim prijateljima, već ih je potajno slao noću nesretnim porodicama kod kantora (Prodromosa).

5). Ali on nikada nije davao lenjim ljudima! Jednom je došao lijen i pijan čovjek i zgodno ga pitao. Starac je bio u svojoj ćeliji i daje mu ječmene mekinje. A on mu kaže: "Ja jedem od ovoga." Lenj to nije prihvatio, već je insistirao da to učini zgodnim. Tada mu Blaženi reče: "Zar te nije stid, momče četrdesetpetogodišnjak, da sediš po ceo dan i razmišljaš o đavolima i da se opijaš i prosiš?"

Zatim je rekao Prodromu: „Idi u Crkvu i idi do reke, a ako tamo dođe lenjivac, daj mu ih. Također je rekao lijenjem čovjeku da upali svoj zarđali... motor. Idite do rijeke da ih uzmete i ulovite i pojedite puno ribe. Ne samo da lijenčina nije išao na rijeku, nego su ga u selu optužili da je škrtac! Starac je bio pun radosti što je pogrešno optužen…

Kraj njegovog zemaljskog života

Nakon maloazijske katastrofe (1922.), otac Arsenije je ostao u Farasi do 14. avgusta 1924. godine. Tada su ga Turci prisilili da prati svoje stado tokom razmjene stanovništva... Nakon mnogih nevolja, čamcem su stigli u Agios Georgios Piraeus i radosno su proslavili veliki dan Krsta (14. septembar 1924).

Sada je imao osamdeset godina kada je stigao na Krf. Živeo je samo dve nedelje u zamku na Krfu i radio je dva puta, u I. crkvi Svetog Georgija i nedelju dana u bolnici, zbog godina i uglavnom teškoća. Zaspao je 10. novembra iste godine. Kao što je i predvideo pre mnogo godina

Pozadinski razlozi